TEOLOZI, FISICARI I UZROCI

Željko V. Kaluderovic

Апстракт


Autor je u radu utvrdio da je Aristotel, tragajuci za niti vodiljom citavog prethodnog mišljenja, interpretacijski obrazac za razumevanje misaonih dometa vlastitih preteca postulirao u osobenom ucenju o uzrocima. U stvari, doktrina o materijalnom, formalnom, eficijentnom i finalnom uzroku predstavlja modus pomocu koga je Aristotel izvršio problemsku sistematizaciju prethodnika na nacin prikazan u prvoj knjizi Metafizike, i pritom sebe u isti mah razotkrio, makar i uz izvesne rezerve, kao prvog istoricara metafizike, pa i filozofije u celini. Zakljucak koji je autor izveo nakon detaljnog analiziranja Corpus Aristotelicum-a, a u vezi manifestovanja uzroka kod prvih teologa i fisicara, je da Stagiraninovi prethodnici nisu otkrili nijedan novi uzrok koji vec nije pomenut u njegovoj Fizici. Štaviše, i cetiri uzroka koje je Aristotel postulirao u svojim metafizickim razmatranjima, od strane ranijih mislilaca bili su spoznati, po njemu, tek nejasno i neosvešceno.


Кључне речи


Aristotel, ucenje o uzrocima, teolozi, fisicari, problemska sistemati- zacija

Цео текст:

PDF (Srpski)

Reference


Allen, R. E. (ed.) (1985). Greek Philosophy Thales to Aristotle. New York.

Arhe (2004). Casopis za filozofiju, god I, br. 2, Novi Sad.

Aristotel (2007). Metafizika. Beograd: PAIDEIA.

Aristotel (2011). O delovima životinja. O kretanju životinja. O hodu životinja. Beograd: PAIDEIA.

Aristotel (2012). O duši. Parva naturalia. Beograd: PAIDEIA.

Aristotel (2009). O nebu. O postajanju i propadanju. Beograd: PAIDEIA.

Aristotel (2006). Fizika. Beograd: PAIDEIA.

Aristotelis Opera, ex. rec. Immanuelis Bekkeri, ed. Acad. Regia Borrusica, I-V, Berlin 1831- 1870. Novo izdanje je pripremio O. Gigon, Berlin 1970-1987. Svi Aristotelovi navodi sravnjivani su prema ovom izdanju.

Barnes, J. (1979). The Presocratic Philosophers I. London.

Bonitz, H., Seidl, H. (1982). Aristoteles' Metaphysik I-II. Hamburg.

Burnet, J. (1962). Early Greek Philosophy. Cleveland.

Diels, H., Kranz W. (1985-1987). Die Fragmente der Vorsokratiker I-III. Weidmann.

Dils, H. (1983). Predsokratovci fragmenti I-II. Zagreb: Naprijed.

Furley, D. J., Allen, R. E. (1970-1975). Studies in Presocratic Philosophy I-II. New York, London.

Gomperz, T. (1909-1912). Griechische Denker I-III. Leipzig.

Guthrie, W. K. C. (1962). A History of Greek Philosophy I. Cambridge.

Hegel, G. V. F. (1975). Istorija filozofije I. Beograd: BIGZ.

Hesiod (1975). Postanak bogova. Homerove himne. Sarajevo: V. Masleša.

Homer (1985). Ilijada. Novi Sad: I.r.o. Mat. srp.

Hussey, E. (1995). The Presocratics. Indianapolis.

Jaeger, W. (1985). Aristoteles Grundlegung einer Geschichte seiner Entwicklung. Weidmann.

Kaluderovic, Ž. (2013). „Stagiraninova aitiologija”, Znakovi vremena, God. XVI, broj 59, Sarajevo.

Kirk, G. S., Raven, J. E. (1957). The Presocratic Philosophers. Cambridge.

Koplston, F. (1988). Istorija filozofije Grcka i Rim. Beograd: BIGZ.

Laertije, D. (1973). Životi i mišljenja istaknutih filozofa. Beograd: BIGZ.

Long, A. A. (ed.) (1999). The Cambridge Companion to EARLY GREEK PHILOSOPHY. Cambridge.

Lloyd, G. E. R. (1977). Aristotle: the Growth and Structure of his Thought. Cambridge.

Marías, J. (1967). History of Philosophy. New York.

Mourelatos, A. P. D. (1974). The Pre-socratics. New York.

Owens, J. (1951). The Doctrine of Being in the Aristotelian "Metaphysics". Toronto.

Platon (1970). Fedon (u: Dijalozi). Beograd: Kultura.

Ross, W. D. (1966). Aristotle. London.

Ross, W. D. (1997). Aristotle's Metaphysics I-II. Oxford.

Sedley, D. (ed.) (2004). The Cambridge Companion to Greek and Roman Philosophy. Cambridge.

Stace, W. T. (1950). A Critical History of Greek Philosophy. London.

Stokes, M. C. (1971). One and Many in Presocratic Philosophy. Cambridge.

Ueberweg, F., Praechter, K. (1909). Grundriß der Geschichte der Philosophie I. Berlin.

Vindelband, V. (2007). Istorija filozofije. Beograd: BOOK & MARSO.




DOI: http://dx.doi.org/10.19090/gff.2015.2.209-222

Повратни линкови

  • Тренутно нема повратних линкова